RAZVOD BRAKA

 

 

Bračni odnosi su kroz istoriju prošli dug evolutivni put gledajući sa stanovišta pravnog regulisanja, pa danas, u Republici Srpskoj, imamo jedan moderan brak koji je u posljednjih par decenija pretrpio intenzivnu demokratizaciju, gdje se sve više naglašavaju načela individualizma i liberalizma. Drugim riječima, a sve pod uticajem međunarodnih konvencija, fokus države, odnosno pravne zaštite, pomjerio se sa cijele porodice ka individui, odnosno pojedincu u porodici. S tim u vezi, olakšan je i način prestanaka braka što neminovno dovodi i do povećanja broj razvoda braka u praksi. Prema Republičkom zavodu za statistiku Republike Srbije, na oko 35 000 zaključenih brakova u 2012. i 2019. godini, broj razvoda je povećan sa oko 7 300 na skoro 11 000 u komparativnoj analizi ove dvije godine.

 

Porodičnim zakonom Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 54/02, 41/08 i 63/14), brak je zakonom uređena zajednica života žene i muškarca. Ovakva zajednica može prestati na više načina, a najčešći način jeste razvod braka. Razvod braka može tražiti bračni supružnik ako su ispunjena dva uslova. Prvi uslov jeste da su bračni odnosi teško i trajno poremećeni, a drugi, uzročno-posljedični uslov, jeste da je zajednički život postao nepodnošljiv. Takođe, nezavisno od prethodno navedenih, jedan od materijalnih uslova za prestanak braka jeste i slučaj kada je jedan bračni supružnik nestao i o njemu nema nikakvih vijesti u periodu od minimalno dvije godine.

 

Kada govorimo o formalnih uslovima, odnosno o postupku razvoda braka, zakonodavac je propisao 3 načina pokretanja predmetnog postupka:

1) Zajedničkim prijedlogom za razvod braka,

2) Sporazumnim razvodom braka, te

3) Tužbom za razvod braka.

 

 

 

Zajednički prijedlog za razvod braka

 

Bračni supružnici koji imaju zajedničku maloljetnu ili usvojenu djecu (ili djecu nad kojom je produženo roditeljsko pravo) mogu podnijeti zajednički predlog da se razvede njihov brak.

 

Prije podnošenja zajedničkog prijedloga za razvod braka, supružnici koji imaju zajedničku maloljetnu ili usvojenu djecu, ili djecu nad kojom je produženo roditeljsko pravo obavezni su da pred nadležnim organom starateljstva (Centrom za socijalni rad) pokrenu postupak mirenja. Mjesna nadležnost Centra se određuje prema prema području gdje su bračni supružnici imali svoje posljednje zajedničko prebivalište.

 

Organ starateljstva zakazaće ročište za pokušaj mirenja na koje će pozvati oba bračna supružnika u roku od 30 dana od dana pokretanja postupka mirenja. Važno je napomenuti da supružnike u postupku mirenja ne mogu zastupati punomoćnici, nego je obavezno lično prisustvo supružnika. U suprotnom, ovoj postupak ne bi bio svrsishodan.

 

Na ročištu za pokušaj mirenja organ starateljstva pokušaće da izmiri bračne supružnike, a po potrebi preporučiće im da se obrate savjetovalištima ili drugim ustanovama koje im mogu dati potreban savjet. Takođe, ako mirenje ne uspije na prvom ročištu, a organ starateljstva ocijeni da ima mogućnosti da bi do izmirenja moglo doći, može odrediti novo ročište. U svakom slučaju, čak i ako ne postoje ni najmanje šanse za mirenje supružnika, značaj ovog postupka ogleda se i u činjenici će službeno lice koje vodi postupak, a imajući u vidu i interese djece, nastojati da se bračni supružnici sporazumiju o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke maloljetne djece, supružanskom izdržavanju, podjeli zajedničke imovine, i svim drugim pitanjima od značaja za supružnike, njihovu maloljetnu djecu, bračnu i porodičnu zajednicu koja se gasi.

 

Nakon održanog ročišta za pokušaj mirenja sastavlja se zapisnik koji će sadržavati izjave bračnih supružnika da li su se izmirili, odnosno da mirenje nije uspjelo, kao i sporazum u vezi prethodno navedenih značajnih pitanja.

 

S obzirom da postoje situacije kada nije moguće ili je održavanje ročišta za pokušaj mirenja povezano sa nesrazmjernim teškoćama, zakonodavac je propisao i slučajeve kada ono nije obavezno. To su sljedeće situacije:

 

• ako je boravište jednog od bračnih supružnika nepoznato najmanje šest mjeseci,
• ako je jedan od bračnih supružnika nesposoban za rasuđivanje,
• ako jedan ili oba bračna supružnika žive u inostranstvu.

Značajno je ukazati i na pojedine zakonske rokove.  Naime, ako se u postupku pred organom starateljstva bračni supružnici izmire, zahtjev za ponovni postupak ne mogu podnijeti u roku od šest mjeseci od dana uručenja zapisnika o izvršenom mirenju. S druge strane, ukoliko se supružnici u postupku mirenja pred organom starateljstva ne izmire mogu podnijeti tužbu, odnosno zajednički prijedlog za razvod braka, sa zapisnikom o neuspjelom pokušaju mirenja, u roku od šest mjeseci od dana prijema zapisnika o ishodu postupka mirenja. Po proteku tog roka, biće u obavezi da pokrenu novi postupak mirenja. Takođe, ukoliko se supružnik koji je podnio tužbu ili oba supružnika koja su podnijela zajednički prijedlog za razvoda braka ne odazovu na poziv Centra, sud će ex lege odbaciti predmetnu tužbu, odnosno zajednički prijedlog.

 

 

Sporazumni razvod braka

 

Razvod braka se pokreće sporazumom supružnika u slučaju kada oni nemaju zajedničku maloljetnu ili usvojenu djecu, ili djecu nad kojom je produženo roditeljsko pravo.

 

U suštini, to predstavlja „najbezbolniji“ razvod braka, jer su se supružnici saglasili oko svih bitnih pitanja razvoda braka, a kako nema lica koja nisu sposobna da se brinu o svojim pravima, država, odnosno sud, imaju poprilično pasivnu ulogu, iako je zakonska dužnost suda da u toku cijelog postupka nastoji da dođe do pomirenja supružnika. Posljedica činjenice da su sporazumom regulisana sva ili gotova sva sporna pitanja, jeste da je ovakav postupak za stranke najlakši, najbrži i najjeftiniji.

 

Napominjemo i na zakonsko rješenje prema kojem će sud obustaviti postupak u slučaju da jedan od bračnih supružnika odustane od sporazuma o razvodu braka prije donošenja prvostepene presude.

 

 

Tužba

U slučaju da samo jedan od bračnih supružnika želi da pokrene postupak za razvod braka, parnični postupak se tada pokreće tužbom.

 

Fikcija podnošenja tužbe postoji i u slučaju kada jedan od bračnih supružnika, koji su prethodno podnijeli zajednički prijedlog za razvod braka, odustane od tog prijedloga.

 

U slučaju podnošenja tužbe, mjesna nadležnost se određuje prema prebivalištu tužene strane. Pravo na tužbu u bračnom sporu ne zastarjeva niti je ograničeno drugim rokovima i uslovima osim ukoliko Porodičnim zakon nije predviđeno drugačije.

 

Pravo na tužbu za razvod braka ne prelazi na nasljednike bračnih supružnika. Ipak, nasljednici bračnog supružnika koji je podnio tužbu mogu nastaviti već započeti postupak radi utvrđivanja da je postojao osnov za razvod braka istican do časa smrti tužioca.

 

Ukoliko supružnici, u momentu podnošenja tužbe, imaju zajedničku maloljetnu ili usvojenu djecu, ili djecu nad kojom je produženo roditeljsko pravo, neophodno je da prethodno sprovedu postupak mirenja na način kako je to ranije opisano.

 

 

ZAKLJUČAK

Razvod braka u vrijeme koje karakteriše intenzivno napuštanje patrijarhalnih shvatanja i prihvatanje međunarodnih standarda koji proklamuju ravnopravnost polova i ravnopravnost djece, postaje sve češći dio svakodnevnice. Takve društvene promjene uslovile su i pravne, pa je postupak razvoda braka danas poprilično rasterećen formalizma, za razliku od nekih prethodnih vremena kada je, npr. supružnik koji zahtijeva razvod braka morao dokazati krivicu drugog supružnika koji se teže ogriješio o svoje bračne obaveze  (tzv. teorija sankcije). Iako takva činjenica danas nema uticaj na mogućnost pokretanja postupka za razvoda braka, ona itekako može da ima implikacije na pravne posljedice razvoda braka, a koje se odnose druga značajna pitanja koja za sobom povlači sam razvod.

S tim u vezi, u skladu sa konceptom razvoda kao pravnog lijeka koji je danas gotovo jedinstveno prihvaćen u evropskom pravnom prostoru, u osnovi postoji samo jedan brakorazvodni uzrok, a to je ozbiljan i trajan poremećaj bračnih odnosa, te će sud dozvoliti razvod ako utvrdi da više nema svrhe da se brak spasava.