Sloboda izražavanja advokata – slučaj Čeferin protiv Slovenije
Petar Čeferin je slovenački advokat koji je u Grosuplju, zajendno sa sinovima Rokom i Aleksandrom vodio porodičnu advokatsku kancelariju. Aleksandar je 2016. izabran za predsjednika UEFA, a stariji Rok u junu 2019. za sudiju Ustavnog suda Slovenije. Evropski sud za ljudska prava donio je 18. januara 2018. godine, u predmetu Čeferin protiv Slovenije (ESLJP, 40975/08), odluku kojom je utvrđena povreda prava iz člana 10. Evropske konvencije.
Činjenice
Čeferin je pred Okružnim sudom u Ljubljani branio I.P, optuženog za trostruko ubistvo. Važnu ulogu u postupku imala su dva sudska vještaka, psiholog i psihijatar. Nakon posljednjeg ispitivanja vještaka psihologa 12. marta 2004, aplikant (branilac) izjavio je da je iskaz vještaka bio „besmisleno naklapanje (baljezganje) bez ikakvog značenja, puno kontradiktornosti, potvrđeno činjenicom da vještak svoje umotvorine nije povezao ni sa jednim konkretnim mentalnim poremećajem, čak ni sa poremećajem ličnosti za koji se prestavlja kao ekspert“. U vezi testova koji su vještaka doveli do mišljenja da okrivljeni ima narcistički poremećaj, branilac je izjavio: „Mišljenja obojice, psihijatra i psihologa, ukazuju na tužnu činjenicu da su usljed sopstvene profesionalne slabosti, obojica pribjegli metodama koje ne čine dio njihove profesionalne prakse. Psihijatar je koristio psihološke metode koje uopšte ne razumije i primijenio ih je mehanički; psiholog je koristio zastarjele psihološke metode iz kamenog doba psihologije i nenaučne psihodinamičke koncepte i stoga nije mogao dobiti upotrebljive rezultate, pa je pribjegao polju medicine…“ Svoje izlaganje branilac je završio govoreći da predlaže novo vještačenje koje će dokazati da njegov branjenik nije mogao izvršiti krivična djela za koja je bio optužen; sud je odbio takav prijedlog, čime je završen dokazni postupak. Optuženi je prvostepenom presudom oglašen krivim. U podnescima i izlaganjima pred Višim sudom u Ljubljani branilac je oštro kritikovao rad vještaka, javnog tužioca i suda i koristio niz izraza za koje je Viši sud smatrao da predstavljaju nepoštovanje suda. Zbog izjava branioca od 12. marta 2004, Okružni sud ga je novčano kaznio zbog nepoštovanja suda kaznom od 150.000 slovenačkih tolara (oko 625 evra). Sud je odluku obrazložio stavom da komentari branioca predstavljaju uvredljiv vrijednosni sud sa osvrtom na stručnu kvalifikaciju vještaka. Dalje, sud je uzeo u obzir da su profesionalne sposobnosti vještaka potvrđene od strane Ministarstva pravde i stoga njihove vještine nisu otvorena za sumnju. U pogledu iznosa kazne izrečene braniocu, sud je naglasio da ista odražava ozbiljnost i uvredljiv karakter izjava, kao i činjenicu da je u pitanju advokat sa višegodišnjim iskustvom u zastupanju u sudskim postupcima. Žaleći se na tu odluku, aplikant je obrazložio da nije imao namjeru da bilo koga uvrijedi, te da je samo želio skrenuti pažnju da su mišljenja vještaka, koja su mogla dovesti do tridesetogodišnje kazne zatvora za optuženog, bila pripremljena na neprihvatljiv način. Aplikant je u žalbi izjavio da neke sudije kažnjavaju advokate kako bi „pokrili“ sopstvenu nestručnost i nekompetentnost, kao i da kažnjavanje branilaca predstavlja kršenje slobode izražavanja.
Viši sud u Ljubljani odbio je žalbu na odluku o novčanoj kazni kao neosnovanu uz obrazloženje da „njegove izjave predstavljaju uvredljive vrijednosne sudove kojima se šteti časti i ugledu obojice vještaka, te da čine izraz nepoštovanja i prezira prema dostojanstvu drugog i kao takve nisu dostojne advokatske profesije“. Sud je naglasio da je bio u obavezi sačuvati autoritet i profesionalni dignitet drugih učesnika u krivičnom postupku i zaključio da je advokat svoje nezadovoljstvo mogao iskazati kroz druge pravno dozvoljene načine. Takođe je zauzeo stav da kažnjavanje branioca ne predstavlja teško kršenje ustavne slobode govora, kao i da ne ograničava ustavno pravo na odbranu. Sud je zaključio da je prvostepena odluka bila ispravna i da ne ograničava pravo na odbranu kako navodi žalilac „koji očigledno, usljed odsustva ikakve samokritike, smatra da su navodi izneseni protiv vještaka opravdani.“ Aplikant je podnio ustavnu žalbu zbog povrede člana 10. EKLJP i čl. 39. slovenačkog Ustava koji garantuju slobodu izražavanja, a koju je Ustavni sud Slovenije odbio kao neosnovanu. Između ostalog, Ustavni sud smatra da „s obzirom na činjenicu da branilac učestvuje u sudskom postupku i da je njegovo pravo na slobodu izražavanja usmjereno na zaštitu prava drugog lica, isto mu je u većoj mjeri ograničeno nego što bi moglo biti bilo kom drugom licu u javnom prostoru. Branilac je ograničen time što učestvuje u postupcima koji su [formalizovani] i koji se vode na racionalan način, kao i u skladu sa njegovom profesionalnom etikom. Branilac može izražavati jake i oštre kritike, međutim, argumentovanje u cilju zaštite interesa njegovog klijenta mora ostati u okviru razumne argumentacije, gdje nema prostora za uvrede i emotivni naboj.“
Aplikant je platio prvu kaznu. Međutim, Viši sud u Ljubljani donio je 3. februara 2005. odluku kojom je kaznio aplikanta novčanom kaznom u iznosu od 400.000 tolara (oko 1.670 evra) zbog nepoštovanja suda, a nakon navoda iznesenih u žalbi na prvostepenu krivičnu presudu u vezi vještaka, javnog tužioca i prvostepenog suda. Sud je našao da određeni dijelovi žalbe predstavljaju nepoštovanje suda:
U pogledu javnog tužioca:
„… može se zaključiti da bi neko – osoba koja bi bila zabrinuta zbog dokumentacije koja je takve prirode da bi mogla osloboditi optuženog – sklonio tu dokumentaciju…“
„…tužiocu je dopušteno da sakrije krunske dokaze koji bi mogli dokazali neuračunljivost optuženog…“
U pogledu vještaka psihologa:
„… on je namjerno previdio svaku informaciju koja bi mogla ukazati na drugačiju mogućnost…“
„… u drugu ruku, ja, kao laik, smatram ovo kao izraz ekspertovog ličnog narcizma…“
U pogledu vještaka psihijatra:
„… iz perspektive forenzičke etike, kojom je vještak vezan, ovakav način rada predstavlja namjerno kršenje takve etike, dajući iskaze bez ikakve naučne osnove…“
„… kao što on ne može uopšte imati pojma gdje normalnost završava, a počinje patologija…“
„… psihijatar ili ne zna ništa od ovog ili to narcistički ignorište…“
„… u ovom slučaju možemo govoriti o tipičnom slučaju zloupotrebe testa, najsličnije piratskoj verziji. U svjetlu činjenice da se ova zloupotreba testa dešava na sudu – ovo je skoro groteskno…“
„… zaključak je gotovo diletantski…“
„… Vještak nije pokazao ni trunku naučne sumnje, već je umjesto toga svu svoju energiju usmjerio na odbranu svoje nepogrešivosti, što je ekstremno neprihvatljivo za bilo kog vještaka, a za onog ko „prihvata“ ekspertove vještine to je opasno…“
Itd.
Viši sud je ponovio svoj raniji stav iz odluke po žalbi povodom prethodne odluke o novčanoj kazni, s tim što je ponovljeni set izjava uzeo kao namjeru da se učini uvredljivi vrijednosni sud. Sud je o ishodu postupka obavijestio Advokatsku komoru. Na novu odluku o novčanoj kazni aplikant se takože žalio, ali je Vrhovni sud odbio žalbu uz obrazloženje da su sudovi bili u obavezi da štite autoritet i dostojanstvo učesnika u postupku, te zauzeo stav da je odluka Višeg suda o visini novčane kazne imala razumne osnove. Na odluku po žalbi aplikant je izjavio ustavnu žalbu, koju je Ustavni sud odbacio jer nije ispunjavala formalne uslove za meritorno odlučivanje.
Član 78. Zakona o krivičnom postupku Slovenije propisuje mogućnost novčanog kažnjavanja branioca koji uvrijedi drugog učesnika u postupku. Minimalna kazna iznosi petinu posljednje zvanične prosječne neto plate u Sloveniji, dok maksimalna kazna ne može petostruko premašiti predviđeni minimum.
Aplikacija
Čeferin je podnio aplikaciju Evropskom sudu za ljudska prava, a u kojoj je iznio da su sporne izjave date u okviru dozvoljene kritike, te da se domaći sudovi nisu pozivali na standarde Evropske konvencije, odnosno da sudovi nisu uzeli u obzir kontekst u kojem su kritike date, jer je on branio klijenta suočenog sa najtežom krivičnom sankcijom, da su kritike učinjene u sudnici a ne u javnom prostoru, te da su izjave bile zasnovane na radu vještaka u konkretnom postupku, da su imale cilj da ospore njihov nalaz i mišljenje kao ozbiljan dokaz optužbe i sl. Takođe, aplikant je ukazao i na to da su sudovi propustili ispitati mogućnost primjene blažih mjera kao što su upozorenje, oduzimanje riječi ili obavještavanje Advokatske komore, ali i da su vještaci mogli pokrenuti parnicu zbog klevete, te da zbog svega toga nije bilo osnova za primjenu učinjenih mjera.
Aplikant je osporio i mišljenje domaćih sudova da profesionalne vještine vještaka, koje su potvrđene od strane Ministarstva pravde, ne mogu biti predmet sumnje. U pogledu tog stava slovenačkih sudova, aplikant smatra da vještaci ne vrše sudsku vlast, već da se njihova mišljenja posmatraju kao dokazi. Prema tome, granice dozvoljene kritike vještaka trebale bi biti, kao što je slučaj sa radom javnih tužilaca, šire, smatra aplikant.
Dalje, aplikant smatra da sudovi nisu obrazložili zašto minimalna zakonom predviđena novčana kazna, koja mu je izrečena, ne bi bila odgovarajuća u konkretnom slučaju. Smatra, da su novčane kazne bile veoma ozbiljne, prva u visini prosječne neto plate u Sloveniji, a da je druga gotovo dvostruko premašila taj iznos. Osim toga, sankcionisanje aplikanta narušilo je njegov ugled.
Na kraju, aplikant smatra da je on bio taj na kojem je bio izbor taktike odbrane optuženog i ocjena koje bi izjave imale najbolji uticaj na njegovu odbranu.
Stav ESLJP
Evropski sud je ponovio da sloboda izražavanja štiti ne samo suštinu ideja i informacija koje su izražene, već i formu u kojoj su prenesene. Za sud je nesporno da je u konkretnom slučaju ograničena sloboda izražavanja propisivanjem mogućnosti kažnjavanja prema članu 78. ZKP Slovenije zbog legitimnog cilja – zaštite autoriteta sudstva, ugleda i prava drugih učesnika u postupku. Sporno je da li je primjena te odredbe bila „neophodna u demokratskom društvu“. Zadatak suda, u ovom predmetu, bio je da odluči da li postoji pravična ravnoteža između zaštite autoriteta sudstva, s jedne strane, i zaštite slobode izražavanja aplikanta u svojstvu advokata, s druge strane.
Evropski sud naglašava da je aplikant konstantno protestovao protiv mišljenja vještaka koji su imali veliki značaj za optužbu i krajnju osudu njegovog branjenika i da je jedini način da izdjejstvuje izbor drugih vještaka bio taj da se ospori kredibilitet trenutnih vještaka. Njegove su izjave date na sudu (forumu), gdje se, naravno, prava njegovog klijenta snažno brane (Čeferin protiv Slovenije § 55, Radobuljac protiv Hrvatske, br 51000/11, §62). Osim toga, izjave su bile ograničene na prostor sudnice, za razliku od slučajeva kritikovanja sudije u medijima (Nikula protiv Finske, br. 31611/96, §52). Uzimajući u obzir sve navedeno, Sud smatra da su domaći sudovi u oba slučaja prilikom kažnjavanja aplikanta propustili staviti njegove izjave u kontekst i u formu u kojima su date.
Sud takođe smatra da stav slovenačkih sudova da profesionalne sposobnosti vještaka ne mogu biti predmet rasprave i sumnje, jer oni imenovani od strane Ministarstva pravde, implicira da se njihov rad ne može kritikovati. Stoga, sud smatra da kako sudski vještaci postupaju kao pomoćnici suda i kako postoji potencijalni uticaj njihovih mišljenja na ishod krivičnog postupka, kao takvi su dužni da tolerišu kritike zbog svog načina rada (§58).
Sud je stava da sporne izjave aplikanta ne mogu biti protumačene kao napadi na ličnost i da se ne može uzeti da im je jedina namjera bila da uvrijede sudske vještake, javnog tužioca i sud. Ovo stoji čak i kada su takve izjave date u podnescima i/ili su ponovljene od strane aplikanta (§59) – ovo stoga što je u odgovoru na aplikaciju pravni zastupnik države izrazio mišljenje da je mogućnost da izjave aplikanta budu pogrešno protumačene manja ako su date u podnescima, a sama činjenica da su neke od njih ponovljene daje im dodatnu težinu (§43).
Sud ponavlja raniji stav da se sloboda izražavanja pod uslovima iz stava 2. člana 10, odnosi ne samo na ‘informacije’ ili ‘ideje’ koje se primaju blagonaklono ili se smatraju neuvredljivim ili na koje se gleda sa indiferentnošću nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uzenimiravaju (Mouvement raëlien Suisse v. Switzerland, 16354/06, §48). Sud smatra da su slovenački sudovi cijenili samo semantičko značenje riječi i fraza koje je aplikant koristio, pri čemu ni jedan od sudova nije istraživao povezanost spornih izjava i činjenica konkretnog predmeta (§62). S obzirom na to, Sud drži da se aplikantove izjave nisu smjele a priori uzeti kao neosnovane. U konkretnom slučaju, iako neobazrive, aplikantove izjave su imale osnov u činjenicama slučaja. Takođe, sud zapaža da postupajuće sudije nisu reagovale na kritike aplikanta tako što su ga opomenule ili oduzele riječ.
Sud je zaključio da domaći sudovi nisu naveli „relevantne i dovoljne“ dokaze da ograniče slobodu govora aplikanta, te su propustili da uspostave ravnotežu, zasnovanu na kriterijumima postavljenim u praksi ESLJP, između zaštite autoriteta sudstva i ugleda učesnika u postupku, s jedne strane, i potrebe zaštite aplikantove slobode izražavanja, s druge. Dakle, u konkretnom slučaju došlo je do povrede člana 10. EKLJP.
Zaključak
Stav strazburškog suda je da su granice slobode izražavanja advokata šire onda kada su sporne izjave usmjerene na zaštitu prava stranke, kao i kada su zasnovane na činjenicama predmeta. Ovo nije prva presuda kojom je utvrđena povreda prava iz člana 10. Konvencije ograničavanjem slobode izražavanja advokata (Morice protiv Francuske, br 29369/10). S druge strane, pozivajući se na ravnotežu radi zaštite autoriteta i nepristrasnosti sudstva, sud je u odlukama poput Fuchs protiv Njemačke (br. 29222/11 i 64345/11), ukazao na slučajeve i granice u kojima je ograničavanje slobode izražavanja advokata u toku postupka opravdano zbog postojanja legitimnog cilja, štiteći upravo vještake od malicioznih izjava advokata.