„Ugovorena plata“ dopuštenost u skladu sa izmjenama Zakona o radu (Sl.gl.RS 119/21)

Nova 2022.godina sa sobom je donijela i izmjene u domenu radno-pravne regulative Republike Srpske, a koje izmjene su objavljene u Službenom glasniku 119/21, i zasnivaju se u „zaokretu“ normotvorca u domenu plata i prelasku na sistem bruto plata, te izmjeni same strukture zakonskog pojma plate. Uvodno, mišljenja sam da je prelazak na sistem bruto plata umnogome zakomplikovao stvari u radno-pravnim odnosima, te je evidentno da , kako poslodavci, tako i radnici, a i sama Inspekcija rada, imaju probleme u primjeni novih propisa.

 

Novim izmjenama i dopunama Zakona o radu  predviđena je i drugačija zakonska struktura plate, pa tako, „dio plate za radni učinak“ više nije samostalni element plate kako je to do sada bio, već je isti podveden u sva ostala zakonska uvećanja plate, a i sva druga primanja iz radnog odnosa su ispravno, isključena iz plate. Sistematiku plate sada čine :“osnovna plata“ i „zakonska uvećanja“.

 

Članom 123. Zakona o radu su predviđeni elementi „osnovne plate“, pa je tako, saglasno i dosadašnjoj normativnoj praksi predviđeno da osnovnu platu čine : „koeficijent složenosti posla“ i „cijena rada“, odnosno, proizvod ova dva elementa jeste osnovna plata.

 

Pitanje koje se posljednjih dana moglo čuti u javnom diskursu jeste,  da li Zakon o radu , odnosno, izmjene i dopune istog,  dopuštaju „ugovorene plate“. Pod kolokvijalnim izrazom „ugovorene plate“, privrednici smatraju plate određene u fiksnom iznosu u samom ugovoru o radu, najčešće predviđene za upravljačke strukture svih nivoa (rukovodioce sektora, službi, izvršne direktore i dr).

 

O predmetnom postoje oprečna mišljenja, pa tako pojedini predstavnici nadzornih organa, u javnim izlaganjima,  iznose stavove da je ugovorena plata previđena samo kod „menadžerskih“ugovora, odnosno, samo za direktore koji ne zasnivaju radni odnos, ali ne i u pogledu ostalih radnih mjesta.

 

Moje mišljenje po predmetnom pitanju je drugačije, te smatram da je predmetno dopušteno u pogledu svih radnih mjesta, s tim da se mora poštovati princip ugovaranja bruto plate .

 

Osnov za lični stav jeste odredba čl.121.st.2. Zakona o radu koja ostavlja mogućnost poslodavcu i radniku da, makar i u samom ugovoru o radu, odrede drugačiji način određivanja plate od načina normiranog u stavu 1. istog člana, a u st.1. je upravo predviđena struktura plate koju čini: „osnovna plata“ i „zakonska uvećanja“. Zakonodavac je , kao jedino ograničenje u primjeni date norme predvidio zabranu da takvo zasebno određivanje plate, ne bude nepovoljnije po radnika u odnosu na zakonsko određivanje strukture plate. Navedeno ograničenje je u biti implementacija zakonskog načela iz čl. 10.st.2. Zakona o radu, i ne predstavlja bilo kakvu novinu , već možda i nepotrebno gomilanje sadržine norme, kod postojeće egzistencnije odredbe čl.10.st.2. koja se odnosi na sve uslove rada, pa tako i platu.

 

I sam Pravilnik o obrascima ugovora o radu (Sl.gl.RS 9/22) koji u obrascu ugovora o radu,  ne predviđa način obračuna „osnovne plate“, tj. ne predviđa, u tekstu istog, koeficijent složenosti posla i cijenu rada, već samo jedinstveni pojam „bruto plata“ potvrđuje goreizneseno.  Primjedba ovom mom stavu mogla bi se uputiti iz razloga što se pod pojmom „bruto plate“ podrazumijeva ukupna plata saglasno Zakonu o radu, a ne osnovna plata. To je tačno međutim, sistemskim i teleološkim tumačenjem Pravilnka o obrascima ugovora o radu očigledno je da se pod pojmom „bruto plate“ u tački 3. (obrasca ugovora na neodređeno vrijeme) i tački 4. (obrasca ugovora na određeno vrijeme) podrazumijeva osnovna plata u bruto iznosu, a ne ukupna bruto plata. Svakako, ovakve terminološke kontradikcije između izvršne vlasti , kao donosioca Pravilnika, i zakonodavne vlasti, kao donosioca zakona, nisu pohvalne i zahtjevaju primjenu tumačenja radi iznalaženja pravog smisla norme. Svakako, date kontradikcije bi mogle stvoriti probleme kako po radnike tako i po poslodavce, no istima se dalje neću baviti radi konciznosti ovog rada.

 

Međutim, ono na šta će vrlo teško biti dati odgovor u praksi, jeste pitanje ocjene povoljnosti drugačijeg određivanja plate po radnika, u odnosu na zakonski način određivanja „osnovna plata“+“zakonska uvećanja“, a ovo iz razloga što u pravilu ne postoje komparativni elementi (koeficijent složenosti posla i cijena rada) sa kojima bi mogli uporediti ugovorenu platu konkretnog radnika. Kao drugo pitanje, nameće se pitanje, da li je neophodno radnicima koji imaju ugovorenu platu istu uvećavati, po osnovu zakonskih uvećanja(rad noću, prekovremeni rad i dr). Cijeneći odredbe Zakona o radu, zakonodavac dopušta drugačiji način određivanja plate, odnosno, da se isključi kako osnovna plata  tako i zakonska uvećanja, jer oboje navedeno čini zakonski pojam plate, a koja plate se može, kako je navedeno, drugačije odrediti sporazumom poslodavca i radnika. Stava sam da će se tek tada stvoriti problemi u procjeni, da li je ugovorena plata po radnika povoljnija u odnosu platu određenu po zakonskoj strukturi, jer se ovakvoj procjeni može rigidno pristupati, što se i čini, gdje se zaključuje da samim tim što ne postoje zakonska uvećanja, kao element plate, da je isto nepovoljnije po radnike, ne ulazeći u samu visinu plate i kolika bi ista bila da se odredi po zakonskoj strukturi.  Moj prijedlog bi bio da se ugovori  osnovna plata, a da se radniku isplaćuju i sva zakonska uvećanja , jer će se na ovaj način lako i jednostavno potvrditi povoljnost ovakvog određivanja plate po radnika, tj. da ne postoji ugovaranje manjeg obima prava od prava koja radniku Zakon priznaje.

 

 

Ukoliko se poslodavac i radnik dogovore o fiksnoj plati, bez zakonskih uvećanja, iako će vjerovatno stav Inspekcije biti da je ovakav način određivanja plate ništav, suprotan interesima radnika, ja ne dijelim takvo mišljenje, jer u pravilu ne postoji uporedni radnik na osnovi čijih primanja bi se mogao kompromitovati ovakav način određivanja plate. Ovdje podrazumijevam isključivo plate koje su iznad najniže plate. U cilju prevazilaženja ove situacije, ukoliko je već opredijeljenje ugovornih strana da se odredi jedna, jedinstvena i fiksna mjesečna plata, bez zakonskih uvećanja koja se isplaćuju po Zakonu o radu, moj prijedlog bi bio da se fiksna plata ugovori na način da se radniku isplaćuje i osnovna plata i zakonska uvećanja u fiksnom i paušalnom mjesečnom iznosu, bez obzira da li je u konkretnom mjesecu bilo osnova za isplatom uvećanja plate (noćni rad, prekovremeni rad, dežurstvo ili sl)  , čime bi se zadovoljila forma, a istovremeno obezbjedila suština, da se radi o fiksnoj mjesečnoj plati.

 

Svakako, valjalo bi predvidjeti da se ta plata povećava proporcionalno iz godine u godinu, po sili ugovora, a sve kako bi se obezbjedio ekvivalent uvećanju plate po osnovu minulog rada, koje uvećanje se u zakonskom režimu pojma plate isplaćuje radnicima .

 

Zaključno, smatram da se odredbe Zakona o radu Republike Srpske dosta restriktivno tumače, sve sa intencijom zaštite položaja radnika, no ne smijemo zaboraviti da je i ugovor o radu emanacija načela autonomije volje ugovornih strana , kao opšteg načela Zakona o obligacionim odnosima, te je neophodno ugovornim stranama obezbjediti određeni stepen autonomije volje kako se dati princip ne bi negirao. Osim toga, mišljenja sam da se pojedine zakonske odredbe uopšte ne primjenjuju, odnosno, čak bi se i primarnim metodama tumačenja, gramatičkim i jezičkim,  norme čl.121.st.2. Zakona o radu dalo zaključiti da su zakonske odredbe koje se tiče strukture plate, odredbe dispozitivne prirode, a ne imperativne, i da je dopušten i drugačiji način određivanja plate, ali da ista bude u novcu i ugovorena u bruto iznosu.